Zamislite svijet u kojem vojska može čitati vaše misli, usaditi lažna sjećanja ili čak kontrolirati vaše ponašanje. Zvuči kao znanstvena fantastika, ali prema nekim izvorima, američka vojna agencija DARPA (Defense Advanced Research Projects Agency) je već uložila milijarde dolara u istraživanje tehnologija koje bi mogle manipulirati ljudskim mozgom. No, jesu li te tehnologije samo propaganda dizajnirana da zastraši i manipulira ili je to stvarnost koja je već ušla u naše živote?

DARPA, agencija američkog Ministarstva obrane zadužena za razvoj naprednih tehnologija, financira niz projekata usmjerenih na razumijevanje i manipulaciju ljudskim mozgom. U članku Rat za vaš um: Kako vaš mozak postaje novo bojno polje spomenute su tehnologije u razvoju, poput optogenetike i “neuronske prašine”, koje bi teoretski mogle detektirati i utjecati na neuronsku aktivnost. Optogenetika, primjerice, koristi svjetlost za stimulaciju neurona, dok “neuronska prašina” – zapravo uređaji veličine zrna riže – koristi ultrazvuk za praćenje ili stimulaciju živčanog tkiva.

Jedan od najintrigantnijih eksperimenata koji se često navodi je studija Liu i suradnika iz 2014., objavljena u Philosophical Transactions of the Royal Society Biology. U ovom eksperimentu, istraživači su koristili optogenetiku za stvaranje lažne povezanosti u mozgu miša, uzrokujući da se životinja boji okruženja u kojem nikada nije doživjela bol. Iako je eksperiment označen kao “usađivanje lažnog sjećanja”, zapravo se radilo o klasičnom uvjetovanju – slično Pavlovljevim psima – gdje je sjećanje povezano s negativnim podražajem. Ovakvi rezultati, iako impresivni, daleko su od pravog čitanja ili usađivanja misli.

Opravdano je postaviti pitanje: jesu li ove tvrdnje samo dio propagandne kampanje? Postoje dva moguća motiva iza širenja priča o tehnologijama kontrole uma. Prvo, financijski interes – projekti poput ovih privlače ogromna sred CFLA, a karizmatični promotori poput dr. Jamesa Giordana često se uspoređuju s prodavačima koji obećavaju više nego što mogu isporučiti. Drugo, psihološka manipulacija – uvjeravanje javnosti da vojska posjeduje moć čitanja misli može izazvati strah, olakšavajući kontrolu ponašanja bez potrebe za stvarnom tehnologijom.

Zastrašujuće tvrdnje o “neuroratovanju” ili prijenosu misli između mozgova – poput eksperimenta sa štakorima gdje je električni signal jednog štakora navodno “prenio” ponašanje drugome – često su prenapuhane. U stvarnosti, ti eksperimenti pokazuju samo osnovno uvjetovanje, gdje ponašanje (poput pritiskanja poluge) može biti inducirano nagradama, bez ikakvog prijenosa stvarnih misli.

Trenutno nema dokaza da tehnologije za čitanje ili kontrolu misli postoje u obliku koji se često prikazuje u medijima. Iako su sučelja mozga i računala (BCI), poput Neuralinkovih implantata, postigla napredak u detekciji signala za upravljanje motorikom (npr. pomicanje kursora na ekranu), oni ne čitaju misli, već samo električne signale povezane s fizičkim pokretima. Slično tome, optogenetika i srodne tehnologije mogu izazvati osnovne reakcije poput straha ili radosti kod životinja, ali nisu sposobne usađivati specifične misli ili sjećanja.

Eksperimenti poput onih s “neuronskom prašinom” još su u ranoj fazi, s ograničenjima poput potrebe za kirurškom implantacijom i potencijalnih zdravstvenih rizika, uključujući upale ili ometanje prirodnih bioloških procesa. Štoviše, ideja o prikrivenom nanošenju ovih uređaja (npr. putem aerosola) ostaje spekulativna i tehnički nevjerojatna s obzirom na trenutne mogućnosti.

Iako čitanje misli ostaje fikcija, stvarna opasnost leži u usavršavanju tehnika uvjetovanja. Tehnologije poput optogenetike mogu se koristiti za stvaranje lažnih povezanosti, slično klasičnim metodama psihološke manipulacije. Vojska, čija je svrha često usmjerena na kontrolu i uništavanje, može iskoristiti ove metode za induciranje straha, zbunjenosti ili poslušnosti – ne čitajući misli, već manipulirajući emocijama i ponašanjem.

Ova vrsta manipulacije nije nova – od Pavlovljevih eksperimenata do modernih propaganda kampanja, uvjetovanje je oduvijek bilo moćan alat. Nove tehnologije samo povećavaju preciznost i potencijalnu prikrivenost ovih metoda, što izaziva zabrinutost o etičnosti i mogućem zlorabljenju.

Tvrdnje o tehnologijama čitanja misli vjerojatno su dio mješavine financijskih interesa i psihološke manipulacije. Iako su znanstveni napredak u neuroznanosti fascinantni, oni su daleko od ostvarenja distopijskih vizija kontrole uma. Prava prijetnja leži u korištenju straha – bilo kroz prenapuhane tvrdnje o neurooružju ili kroz usavršene tehnike uvjetovanja – kako bi se kontroliralo ponašanje pojedinaca i društava.

Umjesto da se bojimo nemogućeg, trebali bismo se usredotočiti na stvarne opasnosti: eroziju privatnosti, etičke zloupotrebe u istraživanju i moć propagande. Možda je najveće oružje sama ideja da nam netko može čitati misli – jer strah je uvijek bio najučinkovitiji alat za kontrolu.