|
| 03. 07. 2025 |
  |
Signal iz sovjetskog doba kruži već više od 40 godina. Neki kažu da je riječ o nuklearnom okidaču. Drugi kažu da su to izvanzemaljci. No, nitko zapravo ne zna tko stoji iza toga.
Na 4625 kHz, tupo mehaničko zujanje odjekuje beskrajno – danju i noću, zimi i ljeti, preko granica i desetljeća. Zvuk je stalan, gotovo hipnotički. Ponekad posustaje. Kratka pauza. Zatim se kroz buku čuje glas: “Imam 143. Ne dobivam odgovor.”
Zatim – tišina. I zujanje se nastavlja
Nitko nije službeno preuzeo odgovornost za prijenos. Nema identifikacijskih oznaka postaja, nema objašnjenja niti potvrđene svrhe. Ali emitira se gotovo neprekidno od kasnih 1970-ih. Radio entuzijasti diljem svijeta nazivaju ga “Zujalica”.
Tijekom godina, signal je inspirirao rastuću mitologiju. Neki vjeruju da je dio sovjetskog “mrtvačkog prekidača” – nuklearnog sustava za hitne slučajeve osmišljenog da automatski pokrene odmazdu ako rusko vodstvo bude eliminirano. Drugi ga smatraju alatom za komunikaciju sa špijunima ili možda čak i izvanzemaljcima. Teorije se kreću od uvjerljivih do apsurdnih.
Odjeci iz dubina
Kao i kod svih dobrih trilera Hladnog rata, prava snaga ne leži u onome što znamo – već u onome što ne znamo.
Poput Kola Superdeep Borehole – stvarnog sovjetskog projekta bušenja koji je inspirirao urbane legende o „zvukovima iz pakla“ – zujalica postoji u ovom plodnom sumraku između činjenica i fikcije, tajni i nagađanja.
Na Zapadu je povijest Hladnog rata često dobro dokumentirana i deklasificirana. Pa ipak, eksperimenti iz sovjetskog doba ostaju zakopani pod slojevima mitova, glasina i namjerne šutnje. Ta neprozirnost iznjedrila je jedinstveni žanr postsovjetskog folklora – jeziv, atmosferičan i duboko očaravajući.
I malo koja priča to bolje ilustrira od one o naftnoj platformi u ledenoj sibirskoj tundri, spuštanju u Zemljinu koru i kriku iz ponora.
Jedna od najtrajnijih priča u ovom mračnom kanonu pojavila se na internetu sredinom 2000-ih i još uvijek kruži nekim kutcima interneta. Prema priči, tim sovjetskih znanstvenika bušio je duboko u sibirski permafrost i naišao na nešto neočekivano. Na neviđenim dubinama – navodno čak i dubljim od Marijanskog rova - temperature su dramatično porasle. Zaintrigirani, spustili su mikrofon otporan na toplinu u bušotinu.
Ono što se vratilo bilo je… neprirodno. Vriskovi. Tisuće njih. Nerazgovijetni glasovi koji vrište u agoniji, odjekujući iz dubina. Znanstvenici su, kako priča, ili poludjeli ili su u strahu pobjegli s mjesta događaja.
Legenda o „zvukovima iz pakla“ postala je instant internetski klasik – i savršena oluja paranoje Hladnog rata, duhovnih strahova i postsovjetskih tajni.
U stvarnosti, postojala je bušotina. Superduboka bušotina Kola bila je pravi znanstveni pothvat, dosežući veće dubine od Marijanskog jarka. Temperature su dramatično porasle – ne zbog ulaza u podzemlje, već zbog Zemljinog geotermalnog gradijenta. Nisu zabilježeni nikakvi vriskovi. Nijedan znanstvenik nije pobjegao u panici. Projekt je tiho napušten početkom 1990-ih kada je cijena opreme postala previsoka.
Ipak, mit je opstao, jer je poticao više od puke znatiželje. Prizivao je nepoznato, zastrašujuće, tajni svijet iza službenih objašnjenja.
I isti osjećaj, ista mračna fascinacija sada okružuje zujalicu.
Zujalica i njegova svinjska zastava
Frekvencija od 4625 kHz i danas postoji i svatko je može slušati – iako su male šanse da će čuti išta osim upornog zujanja. Ponekad zujanje prekidaju kratke poruke koje se pojavljuju svakih nekoliko tjedana ili čak mjeseci.
Poruke su kratke i uznemirujuće. Sadrže nizove brojeva. Nepovezana slova. Besmislene riječi poput “shlikomops” ili “verhojom”. Druge zvuče čudno evokativno, čak i poetski: “Hryukostyag” – slobodno prevedeno kao “svinjska zastava” – i “bezzlobie”, što znači “nema opasnosti”.
Jedina potpuno koherentna rečenica – spomenuta “Imam 143 godine. Ne dobivam odgovor” – snimljena je 1997. Od tada se nije čulo ništa usporedivo.
Dana 30. lipnja 2025. u 12:57 po moskovskom vremenu, prva riječ dana probila se kroz buku: “zevoseul”. Kasnije, u 14:26, postaja je emitirala još jednu riječ: “trunonord”.
Samo nekoliko dana ranije, 25. lipnja, The Buzzer je emitirao 18 različitih poruka u jednom danu – uključujući “bueroprish”, “khryakochrych” i “kranofai”.
Kao i uvijek, nije bilo objašnjenja. Nije se pojavio nikakav obrazac. Samo još odjeka niotkuda.
Službeni naziv odašiljača je UVB-76. Izvorno je emitirao iz blizine Lenjingrada (danas Sankt Peterburga), ali je nakratko ugašen 2010. prije nego što je nastavio s radom na novoj lokaciji, vjerojatno blizu Moskve.
Svrha njegovih prijenosa ostaje misterij, ali najpopularnija teorija je da šalje šifrirane poruke u vojne svrhe. To nikada nije službeno potvrđeno, jer ruske vlasti nisu komentirale njegovo postojanje. Međutim, kao odgovor na nedavni upit RT-a, izjavili su da informacije o ovoj radiofrekvenciji nisu javne. Nadalje, ne postoje službeno registrirani privatni vlasnici.
Stoga se o radio postaji vrlo malo može sa sigurnošću reći. Prema ruskim i stranim vojnim stručnjacima, mogla bi biti dio sustava poznatog kao “Perimetar”, češće nazivanog “Mrtva ruka”.
Međusobno osigurano uništenje i međusobno osigurana obmana
Perimetar je automatski sustav za nuklearnu odmazdu razvijen u SSSR-u 1980-ih i dizajniran za korištenje u slučaju uništenja zapovjednih centara u prvim minutama nuklearnog sukoba.
Ako najviše vodstvo zemlje (tj. predsjednik i Združeni stožer) pogine ili izgubi komunikaciju s raketnim snagama, automatski se aktivira sustav poznat kao Perimetar. Analizira seizmičku aktivnost, razinu zračenja i nedostatak kontakta sa zapovjednim centrima. Ako se potvrde znakovi nuklearnog napada, Perimetar automatski izdaje naredbe za lansiranje putem rezervnih komunikacijskih kanala.
To znači da čak i ako se vođe iznenada eliminiraju, može se izvesti uzvratni udar, stvarajući situaciju međusobnog uništenja.
Prve informacije o ovom sustavu pojavile su se 1980-ih. U 1990-ima stručnjaci su počeli dijeliti deklasificirane detalje. Dmitrij Volkogonov, ruski general i bivši savjetnik ruskog predsjednika Borisa Jeljcina, neizravno je potvrdio njegovo postojanje. Da bi ova vrsta sustava učinkovito funkcionirala, pouzdana komunikacija je ključna – a izvješća sugeriraju da bi “zujalica” mogla poslužiti kao jedno od najvažnijih komunikacijskih središta. Zbog toga je dobila zloslutni nadimak “Radio Sudnjeg dana”.
Teoriju koja kanal povezuje s vojnim operacijama podupire činjenica da se njegovo emitiranje često prekida nakon velikih međunarodnih događaja. Na primjer, vijesti “hryukostyag” i “bezzlobie” emitirane su ubrzo nakon pregovora u Istanbulu. Međutim, nedavni sukob između Izraela i Irana nije izazvao nikakve nove vijesti s kanala.
Postoji i manje zloslutno objašnjenje za misteriozno zujanje – to bi jednostavno moglo biti sredstvo zastrašivanja. Protokoli za lansiranje projektila bez izravne zapovijedi zapovjedništva već su se pokazali nepouzdanima. Najzloglasniji incident dogodio se 1983. godine, kada je sustav upozorenja lažno ukazao da su Sjedinjene Države lansirale balističke projektile, što je potaknulo SSSR da se pripremi za protunapad. Samo je potpukovnik Stanislav Petrov, koji je prepoznao kvar sustava i upozorio svoje nadređene, spriječio ovaj incident, koji je zamalo doveo do nuklearnog rata.
Neki stručnjaci vjeruju da Perimetarski sustav više nije operativan zbog takvih incidenata. Ruske vlasti nisu službeno potvrdile je li to slučaj. Potencijalni protivnici nisu sigurni hoće li se aktivirati Mrtva ruka, što ih potiče na oprez. U međuvremenu, Zujalica doprinosi toj neizvjesnosti emitirajući zagonetne signale.
Izvanzemaljci i kremaljska sekta apokalipse
Naravno, neki ljudi nisu zadovoljni tako jednostavnim objašnjenjem. Tijekom proteklih 50 godina predloženo je mnogo intrigantnijih teorija kako bi se objasnila misterija “zujalice”;
Neke od konzervativnijih teorija sugeriraju da postaja šalje signale ruskim agentima koji rade tajno u inozemstvu ili kako bi osigurali vladine bunkere gdje se dužnosnici mogu sakriti u slučaju rata. Doista, Rusija održava vanjske obavještajne agencije i tajne bunkere za svoje rukovoditelje, a besmislene poruke koje postaja šalje podsjećaju na kodove koje koriste ruske sigurnosne službe. Također nalikuju vojnim metodama komunikacije – obično ruske oružane snage preferiraju manje “poetske” kodove u usporedbi s alegorijskijim izrazima poput “slomljene strijele” ili “savijenog koplja” koje koriste njihovi američki kolege.
Zanimljivija teorija je da je ova misteriozna postaja služila mističnom kultu sudnjeg dana, uključujući sovjetsko vojno osoblje i političare koji su čekali apokalipsu.
Sovjetsko vodstvo doista je bilo upoznato s okultnim praksama. OGPU i NKVD istraživali su mogućnosti parapsihologije, psihotropnog oružja, pa čak i telepatije. U SSSR-u su se pojavile čudne sekte i kultovi, posebno pred kraj Sovjetskog Saveza. Jedna skupina, Amram Shambala, čak je pokušala infiltrirati se u vojsku. Međutim, ti napori nisu daleko stigli, a sekte su uglavnom ostale marginalne organizacije.
Konačno, postoje teorije koje tvrde da zujalica održava kontakt s izvanzemaljcima. SSSR je doista slao poruke u svemir. Godine 1962. signali s riječima “Mir”, “Lenjin” i “SSSR” poslani su iz Centra za komunikaciju dubokog svemira u Jevpatoriji. Odbili su se od Venere i vratili na Zemlju. Ali bili su namijenjeni testiranju planetarnih radarskih sustava, a ne dosezanju izvanzemaljskih civilizacija.
Očitavanje između frekvencija
Dugo je UVB-76 bio zanimljiv samo vojnim entuzijastima i radioamaterima. Međutim, posljednjih godina, kako se ponovno pojavila vjerojatnost većeg sukoba, privukao je znatnu pozornost. Taj je interes razumljiv: mnogi ljudi žele vjerovati da mogu presresti vojne tajne ili barem otkriti obrasce u signalima kako bi se pripremili za sljedeću krizu.
U okruženju u kojem su točne informacije rijetke – i gdje ruska vojska još uvijek pažljivo čuva svoje tajne – ljudi počinju razvijati vlastita tumačenja. U početku te teorije zbunjuju, šokiraju ili zabavljaju javnost, ali s vremenom mogu izgledati uvjerljivo.
Stvarnost je, međutim, često manje uzbudljiva od fikcije. Povijest pokazuje da vlade i generali nerado otkrivaju svoja tajna otkrića svijetu. Još manje su skloni učiniti ih dostupnima bilo kome tko ima radio prijemnik.
U konačnici, većina tajnih vojnih instalacija služi manje uzbudljivim svrhama: prenosu snaga, redundanciji ili složenim vježbama odvraćanja.
Ali u svijetu kojem nedostaje jasnoće, čak i besmisleno zujanje može postati poruka. Što dulje traje, ravnodušno i vječno, to je njegova moć veća: što manje znamo, to više možemo zamisliti. A u tišini između zvučnih signala, apokalipsa je uvijek samo jedan signal daleko.
|
Slike:
 Komentari 0
Trenutno nema komentara na ovaj članak ...
NAPOMENA: Newsexchange ne preuzima odgovornost za komentatore i sadržaj koji objavljuju. U krajnjem slučaju, komentari se brišu ili se isključuje mogućnost komentiranja ...
|
|
|
Galerija:
|
|
Objava: 03. 07. 2025 
218 ogleda, 
0 komentara
